Dječija prijateljstva

Prijateljstvo je najvažniji odnos među vršnjacima. Prema dječijim riječima: „Prijatelj je neko ko ti se sviđa, s kim se igraš; prijatelji ti ne uzimaju stvari i ne prave se važni, a ako si prema njima dobar, i oni će biti dobri prema tebi“. Ponašanje prema prijateljima drugačije je od ponašanja prema ostaloj djeci. Sa prijateljima se stvari dijele i pomaže im se, a sukobi se rješavaju na obostrano zadovoljstvo. Oko 75% predškolaraca navodi da ima prijatelje i najčešće ih opisuju kao „dobre“.

Prijateljstva su važna za djetetov emocionalni, socijalni i spoznajni razvoj. Kroz prijateljstvo djeca uče usvajati pravila, držati se dogovora, donositi odluke, podnositi uspjeh i neuspjeh. Uzimati u obzir tuđa mišljenja i potrebe drugih, postaju tolerantnija, jačaju svoje samopoštovanje, dobivaju podršku itd.

Prijatelji se ne biraju slučajno

Glavni kriteriji za predškolska prijateljstva su pol i dob djece pa se uglavnom govori o istospolnim i vršnjačkim prijateljstvima. Takođe je važna sličnost, a posebno slični interesi. Osim toga, prijatelji s vremenom postaju još sličniji. Prijateljstva predškolske djece uglavnom su kratkotrajna i nestabilna. U prilog nestabilnosti govore činjenice da predškolska djeca mogu promijeniti prijatelje kada promijene okolinu, npr. vrtić ili školu. Kako djeca postaju starija, stabilnost raste. Isto tako raste i količina vremena koju dijete provodi s drugom djecom što je takođe najvidljivija razvojna promjena u odnosima sa prijateljima/vršnjacima.

Počeci socijalnih odnosa i zanimanja za drugu djecu počinju već od šestog mjeseca života. Tada se, u blizini drugog djeteta, djeca počinju smješkati, duže posmatrati i dodirivati drugo dijete, iako ga doživljavaju isključivo kao objekat istraživanja. U dobi od 12 do 18 mjeseci počinju imitirati vršnjake, a oko druge godine započinju igre s drugom djecom. Dvogodišnjaci i trogodišnjaci pokazuju znakove simpatije i empatije prema drugoj djeci, te ponekad se mogu brižno ponijeti prema svojim vršnjacima, npr. djetetu koje plače mogu dodati njegovu dekicu.

Počeci prvih predškolskih prijateljstava obično su oko treće godine. Prijateljstvo se svodi na igru i uživanje u zajedničkim aktivnostima. Prijatelji su uglavnom djeca koja žive blizu ili iz iste odgojne grupe u vrtiću, a povezuju ih slične aktivnosti. Budući da u ovoj dobi djeca još ne mogu sasvim zauzeti perspektivu drugih i pretpostavljaju da druga djeca misle isto što i oni, mogu se jako naljutiti kada shvate da njihov prijatelj u igri ne dijeli njihovo mišljenje. Isto tako, ne vole dijeliti svoje stvari s drugima jer te iste stvari često shvaćaju kao „produžetak“ sebe. Sviđa im se ideja da imaju prijatelje, ali još ne shvaćaju što znači prijateljstvo pa tako mogu reći prijatelju, ukoliko ne žele raditi ono što on/ona radi, da im on danas nije prijatelj.

Od četvrte godine postaje im važna prihvaćenost od strane vršnjaka koje često počinju oponašati, naročito one omiljene. Omiljena djeca vješto potiču i održavaju interakcije s drugom djecom, nenametljiva su i samouvjerena, pokazuju osjetljivost za potrebe druge djece, pravedna su i vješto rješavaju sukobe. Vršnjaci pozitivno reaguju na oponašanje, čime postoji veća vjerovatnoća da će im postati prijatelji. Isto tako, počinju ispitivati prijatelje što vole, a što ne kako bi se zbližili s njima. Spremniji su dijeliti sa prijateljima, iako počinju pokazivati želju za natjecanjem i pobjeđivanjem prijatelja u raznim igrama.

Oko pete godine, djeci postaje važno imati prijatelja. Počinju shvaćati kako se prijateljstvo ne odnosi isključivo na trenutne aktivnosti. Prijateljima smatraju onu djecu koja su dobra prema njima i koja rade lijepe stvari za njih (npr. podijele čokoladu ili nešto im poklone). Počinju sarađivati u igri, shvaćajući kako svako od njih može nešto napraviti za uspješniji rezultat, ali i koristiti se ucjenama poput „Bit ću ti prijatelj ako napraviš ono što ti kažem!“.

Oko šeste godine, djeca počinju shvaćati da druga djeca mogu imati drugačije poglede na stvari, ali ne mogu gledati unazad u smislu namjere drugih. Postaje im važna pravednost u odnosima, i to na vrlo rigidan način – ako učine nešto lijepo za prijatelja, očekuju da im prijatelj vrati istom mjerom sljedećom prilikom. Ukoliko se to ne dogodi, prijateljstvo može postati ugroženo.

Navedene „faze“ predstavljaju samo grube okvire razvoja prijateljstva koje s godinama postaje sve kompleksnije. Međutim, uzevši u obzir dob djeteta, pomažu razumijevanju da su neka „loša“ ponašanja prema prijateljima zapravo normalni slijed u razvoju prijateljstva. Shvaćanjem da dijete ima ograničeno razumijevanje prijateljstva takvo bi ponašanje, ukoliko se radi o urednom razvoju, trebalo nestati. Sasvim je normalno da npr. trogodišnjak ne želi podijeliti svoje stvari s prijateljem jer još nije u stanju razumjeti tuđe mišljenje i osjećaje čak i kada mu se objasni. Umjesto da mu se kaže: „Kako misliš da se tvoj prijatelj osjeća ako mu ne želiš posuditi svoj kamion?“, učinkovitije je reći: „Tvoj je prijatelj došao kod tebe na igru. U našoj kući igračke se dijele, a sada je red na njemu. Kada završi, ponovno će dati igračku tebi“.

Dječija zaljubljenost

Karakteristike dječijih prijateljstava vidljive su i u dječijim zaljubljenostima. Dječija zaljubljenost obično se javlja između četvrte i šeste godine kada se dijete usmjerava na okolinu te nije ovisno samo o roditelju. Istraživanja provedena u dječjim vrtićima pokazala su kako oko dvije trećine predškolske djece izražava zaljubljenost i to najčešće u djecu iz svoje odgojne grupe. Kao i kod prijateljstva, djeca u koju su zaljubljena druga djeca omiljenija su u društvu vršnjaka.
Djeca obično jasno govore tko im se sviđa i njihovo zaljubljivanje uvijek bi trebalo biti odobreno od odraslih, naročito roditelja. Djeca svoju zaljubljenost shvaćaju ozbiljno, važna im je i dio je njihova sazrijevanja. Budući da rijetko koja zaljubljenost iz vrtića potraje dugoročno, nema potrebe braniti djetetu druženje ili zaljubljenost u drugo dijete, naročito ne omalovažavajući drugu djecu govoreći mu da nisu dovoljno dobra za njega i da si nađe nekog ljepšeg, pristojnijeg, čak bogatijeg, a što se u stvarnom životu može čuti već kod roditelja vrlo male djece. Osim toga, dijete se može osjetiti posramljeno ili izgubiti povjerenje u roditelje, smatrajući da ga ne shvaćaju ozbiljno ili da ih ne zanima što mu se događa.

Sramežljiva djeca i sklapanje prijateljstva

Većina roditelja želi da im djeca budu društveno prilagođena. Budući da neka djeca teže sklapaju prijateljstva, roditelji ih ne mogu potaknuti i ohrabriti da pronađu prijatelje. Za prijateljstvo je važno da se prijatelji redovno viđaju, stoga je korisno, u saradnji s roditeljima druge djece, organizovati zajednička druženja. To se posebno odnosi na djecu koja ne pohađaju dječiji vrtić te nisu u mogućnosti samostalno biti u svakodnevnim interakcijama s većim brojem druge djece. Ukoliko im se ne sviđaju „prijatelji“ koje ste im vi odabrali, nije potrebno prisiljavati ih na zajednička druženja, kao niti prisiljavati ih da imaju puno prijatelja jer uglavnom im je dovoljan jedan ili dva.
Budući da su djeca koja teže samostalno pronalaze prijatelje često sramežljiva ili čak anksiozna prilikom socijalnih interakcija, poželjno je pozvati drugu djecu u vlastitu kuću jer na taj se način oni osjećaju sigurnije i lakše ulaze u interakcije s drugom djecom. Kada dođu na igru i druženje, djeci treba dati vremena da se oslobode jedni pred drugima, te da sami biraju igračke. Ukoliko je sve u redu za vrijeme igre, roditelji ne bi trebali ometati djecu. Mogu im npr. pripremiti užinu kao predah od igre, kada će se djeca odmoriti i razgovarati, a roditelji provjeriti kako igra napreduje, kako bi znali za ubuduće.

Dječije svađe

Dječija prijateljstva, osim uživanja u zajedničkim druženjima, obilježavaju i sukobi. Za roditelje to ponekad zna biti stresnije nego za djecu te žele „izgladiti stvari“ miješajući se u njihov odnos. U većini slučajeva ipak je bolje pustiti djecu da sama riješe nesporazume. Na taj će način djeca naučiti rješavati nesporazume, a i početi shvaćati koji prijatelji su im važni i oko kojih prijatelja će se više potruditi. Za vrijeme života izmijeniće desetine prijatelja, od kojih neće uvijek sa svima biti u odličnim ili bliskim odnosima, a o tome će sami odlučivati.

Ukoliko ipak, kao roditelj, smatrate da je prijateljstvo između vašeg i drugog djeteta vrijedno, postoji nekoliko načina na koji im možete pomoći da se pomire. To se često događa kada dijete zbog svoje tvrdoglavosti, razmaženosti ili pak sramežljivosti ne želi ili ne zna samo riješiti sukob iako bi se i dalje htjelo družiti s drugim djetetom. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete i zbog toga može najbolje procijeniti kada je to slučaj. Za početak, korisno je sagledati problem iz perspektive drugog djeteta ili, ukoliko je potrebno, razgovarati i s njegovim roditeljima. To ne bi trebalo biti problem, budući da, kada predškolska djeca postanu prijatelji, zbliže se i roditelji.

Na temelju svega, moguće je realnije procijeniti je li uopšte potrebno da se djeca nastave družiti, te ako je potrebno, dogovoriti se oko organizacije zajedničkih aktivnosti. Jedna je od mogućnosti, kod starije predškolske i školske djece, omogućiti im da prespavaju jedno kod drugog. Pritom je vrlo važno da djeca to žele i da im popratne aktivnosti budu zabavne (npr. zajedničke igre prije spavanja, koje su se i prije sukoba voljeli igrati). Osim toga, svojim stavovima o prijateljstvu i odnosima s prijateljima, roditelji predstavljaju djeci model za učenje prijateljskih ponašanja.

Recommended Posts