Učenje podrazumjeva svaku promjenu koja nastaje pod uticajem nekog iskustva. Ono formira tragove u mozgu koji postaju dio iskustva ličnosti. To nam omogućava da naučeno primjenjujemo u različitim životnim situacijama.
Učenje se odnosi na usvajanje znanja i informacija, vještina, sposobnosti i navika. Usvajanje školskog gradiva često zahtjeva vrijeme, napor i upornost. Međutim, ako se uči aktivno (što podrazumjeva da sam učenik postaje konstruktor sopstvenog znanja), kao i sa jasno definisanim ciljem, slijedi i zadovoljstvo nakon postignutih rezultata. Postizanje zadovoljstva zbog uspjeha bitan je motivacioni faktor za dalji napredak.
Za uspješno učenje neophodno je da postoje:
1. Radna navika – spjrečava nagomilavanje gradiva koje, ukoliko se nagomila, izgleda nesavladivo
2. Motivacija – odnosno namjera da se nešto nauči koja olakšava proces učenja i čini ga kvalitetnim
Uspješnim se smatra učenje koje ne oduzima previše vremena – vrijeme koje se provede nad knjigom koristi se racionalno (nema lutanja misli). Zatim, bitan faktor uspješnog učenja je i razumjevanje gradiva što omogućava da se što manje uči mehanički. Iz toga proizilazi i treća stavka, a to je da naučeno iz kratkoročnog prelazi u dugoročno pamćenje.
Problemi u učenju najčešće nastaju kao posljedica:
– Neusvajanja metoda i tehnika adekvatnog učenja te se u učenje ulaže puno vremena koje ne daje rezultate;
– Nedostatka motivacije i ciljeva za čije postizanje je redovno učenje neophodno;
– Loše koncentracije i nemogućnosti fokusiranja pažnje na gradiv, te postojanje poremećaja pažnje.
Najčešći problemi u učenju su:
1. Stalno odlaganje početka učenja – motivacija postoji za sve druge aktivnosti osim za učenje; za učenje se ,,nema vremena’’.
2. Kampanjsko (neredovno) učenje – gradivo se gomila jer u početku djeluje da ima sasvim dovoljno vremena da se sve postigne. Međutim, kada dođe trenutak da se uči, vremena je premalo da bi se sve uspješno savladalo.
3. Odustajanje od učenja – gradivo na prvi pogled djeluje nesavladivo pa se odustaje i od pokušaja da se ono razumije i usvoji.
4. Ispitna anksioznost – preokupiranost mogućim negativnim ishodima koja je disfunkcionalna i zapravo značajno ometa proces učenja, za razliku od konstruktivne brige koja djeluje motivacijski
5. Neorganizovanost – ne postoji nikakva podjela gradiva niti plan učenja, nije definisano vrijeme za učenje i vrijeme za slobodne aktivnosti.
6. Nerazumijevanje – kao posljedica neslušanja ili izostajanja sa predavanja, i nerazjašnjavanja onoga što je ostalo nejasno.
7. Pasivno iščitavanje teksta bez ponavljanja i preslišavanja.
Neki od najčešćih izgovora za odlaganje učenja
,,Gradivo je preobimno’’
Gradivo treba podijeliti u više manjih cjelina. Kada se uspešno pređe jedan deo, to će sasvim sigurno biti motivacioni faktor za dalje, kao i za preformulisanje ovog izgovora u pozitivnu afirmaciju ,,Ipak ja mogu ovo da savladam’’.
,,Nema svrhe učiti, svakako ću pasti/dobiti lošu ocjenu’’
Ovakav negativan način razmišljanja je ono što stvara otpor i blokadu prema učenju. Održava se pasivan stav gdje osoba ništa ne preduzima i gdje se svakako ne izlaže mogućnosti da ostvari uspjeh. Kolike su šanse da uspjeh izostane ukoliko se uloži trud i da sve od sebe? Zapravo jako male.
,,Nemam inspiraciju’’
Vjerovatno je da nikada ne mogu biti ispunjeni svi uslovi za uspješno učenje i to je činjenica koju treba prihvatiti. Potrebno je jednostavno samo početi sa učenjem, bez nepotrebnog analiziranja spoljašnjih i unutrašnjih faktora. Možda i nije tako teško kao što djeluje, a inspiracija se razvije već sa prvim uspješno naučenim redovima.
,,Uopšte nemam slobodnog vremena’’
Ukoliko se vrijeme provedeno za knjigom iskoristi na efikasan način, slobodnog vremena će biti svakako. Kada se ispuni predviđeno, preporučljivo je nagraditi sebe nečim, na primjer izlaskom ili odlaskom u bioskop ili djecu odvesti na sladoled (ukoliko se radi o djeci).
Problemi u učenju nastaju prvenstveno kao posljedica izostajanja usvajanja radne navike još na samom početku školovanja. Već u prvim razredima osnovne škole pažnju je potrebno posvetiti učenju kako se uči. Moglo bi se zaključiti da se otpor prema učenju ne razvija direktno zbog težine i obimnosti gradiva već zbog neusvajanja adekvatnih metoda i disciplinovanosti prema obavezama, nedostatka tehnika i strategija uspješnog učenja. Kao mehanizam odbrane prema gradivu koje djeluje nesavladivo razvija se prokrastinacija (odlaganje ili odugovlačenje vlastitih obaveza bez nekog posebnog i objektivnog razloga, nakon čega se može desiti ubrzano i efikasno završavanje obaveza, uz mogući stres).
Zato, ukoliko je moguće, roditelji svojoj djeci od malih nogu treba da objasne šta znači učiti i da im to olakšaju, kako bi djeca u učenju vidjela zadovoljstvo. Čovjek se uči dok je živ, tako da metode i načini u učenju mogu olakšati učenje i samim roditeljima, a i svima nama.