Kao roditelj, sigurno ste mnogo puta čuli kako dijete mora poznavati određene granice. To je pretpostavka oko koje bi mogli raspravljati, ali ono što možemo vidjeti posmatranjem djece, ustvari potvrđuju i rezultati neuroloških istraživanja.
Budući da se djeca suočavaju s potrebom da obuzdaju svoje impulsivno ponašanje kada teže nečemu što žele (npr. da uzmu igračku iz ruke drugog djeteta), oni se tada uče samokontroli. Tako ih ograničenja koja postavljamo mi kao roditelji uče da oni sami postavljaju granice za sebe, iako su tek djeca – što je inače poznato kao samodisciplina.
Istraživanja pokazuju da se djeca optimalno razvijaju kada im odredimo granice po potrebi, ali da to u isto vrijeme radimo sa osjećajem.
Empatijom ćemo svaku granicu svom djetetu napraviti ugodnijom, tako da će se ono manje odupirati. Svakom djetetu je potrebno da se uspostave odgovarajuće granice, ali način na koji ćemo to napraviti – to je ono što je najvažnije.
Otvorite oči, jer vjerovatno i vi radite neke od ovih pogrešaka u odgoju djeteta!
Djeca su danas jako visoko vrednovana u društvu. Mnoge odluke različitih zakona i pravilnika štite djecu i njihova prava. Brojne knjige opisuju kako se odnositi prema njima, kako im pomoći u svim periodima života i razvoja, šta je za njih najbolje,… I sve ima samo jedan cilj – imati sretno i samostalno dijete. Uprkos svom uloženom trudu odraslih, taj cilj nam je jako daleko. Nasilje među mladima je sve prisutnije, izraženo je i nepoštovanje starijih i bilo kakvog autoriteta, dok posao, rad i trud gotovo da i nisu više na cijeni.
Nisu roditelji zakazali u svom odgoju i ljubavi prema djetetu. Baš naprotiv! Današnji roditelji imaju više vremena i mogućnosti baviti se djecom i pružiti im više nego li su sami imali kao djeca. Gdje je onda problem? U promijenjenom odnosu između roditelja i djece. Smanjenje ili ukidanje strogih porodičnih pravila i granica dovelo je do stvaranja problema s ponašanjem kod djece.
Postavljanje autoriteta
Odrasli moraju postaviti granice i držati se toga kako bi djeca izrasla u zrele i odgovorne mlade ljude. Odrasli trebaju biti autoritet, a zašto je tako, djeci nije sasvim jasno, niti im to u toj dobi treba objašnjavati. Vrlo je važno da roditelji budu istrajni s tim granicama u najranijoj dobi kako bi se oblikovale psihičke funkcije koje omogućavaju da dijete poslije u životu prihvati i poštuje druge osobe koje će mu biti autoriteti. Dijete mora naučiti da se ljudi ponašaju drugačije nego predmeti i da se njima ne može upravljati.
Danas mladi roditelji sa djecom i pred djecom raspravljaju o svemu bez neke velike cenzure, vrlo liberalno i otvoreno, što opterećuje dječiju psihu i skraćuje doba bezbrižnog djetinjstva. Pri tome ne treba zaboraviti niti medije, novine i televiziju, koji takođe gotovo bez cenzure objavljuju mnogobrojne sadržaje koji su svakodnevno i vrlo lako dostupni djeci.
Odrasli djecu sve više smatraju ravnopravnima. Nerijetko roditelji i djeca žive u partnerskim odnosima. Sve svoje probleme i nedoumice dijele sa njima, pitaju ih za savjete i pomoć, sve im opširno objašnjavaju, a njihovo se sudjelovanje u rješavanju problema odraslih smatra zrelošću, dok ih zapravo time samo nepotrebno opterećuju.
Jasno i glasno ‘NE’
Osim toga, djeci se danas prepušta preveliki izbor (šta će obući, jesti, raditi, gdje će ići, u koje vrijeme će, i hoće li spavati i sl.). Posebno, ako vas gledaju onim svojim “šarmerskim pogledom”, na koji znaju da ćete “pasti” i sve im dopustiti. Sve to, na žalost, dovodi do nedovoljnog psihičkog sazrijevanja djece i razvoja koji nije u skladu s njegovom životnom dobi. Iz toga slijedi izaostajanje u motoričkom i govornom razvoju. Dolaskom u školu primjećuju se nerazvijeni pokreti fine motorike nužni za pisanje, poteškoće pažnje i koncentracije na zadani zadatak i pamćenje gradiva. A i socijalno ponašanje kod sve većeg broja djece izrazito je problematično. Djeca iskazuju nasilno ponašanje prema svojim vršnjacima, ali i prema učiteljima, roditeljima i drugim odraslima.
A jedno jasno i glasno NE u prvim godinama dječijeg života riješilo bi mnogobrojne probleme sa kojima se susrećemo kasnije. Bez granica djeca su izgubljena i nezaštićena. Svojim agresivnim ponašanjem, vrištanjem i bacanjem, lupanjem glavom o pod, oni samo traže granice i žele vidjeti svoje roditelje kako imaju moć. Ne popuštajući pred tim i takvim izazovima roditelji postavljaju jasne granice šta se smije i šta se ne smije, i tako vode djecu na pravi put psihičke zrelosti. Ako roditelj popusti, dijete postaje pobjednik i odrasta u nesigurnu i plašljivu osobu koja će svoju nesigurnost i strah pretvoriti u agresivnost prema drugima iz svoje okoline.
Pogriješili smo i šta sada kada je dijete već pošlo u školu? Djeca od rođenja pokušavaju sebi izgraditi svijet kakav žele i trebaju. Bez granica koje će im nametnuti odrasli i bez svakodnevnih obaveza i rituala, bez autoriteta i hijerarhije, taj svijet neće biti dovoljno čvrst da potraje i zaštiti psihu i individualnost odrasle osobe. Izostaće potrebna sigurnost i orijentacija potrebna za snalaženje u svijetu odraslih. Ali, nikada nije kasno za ispravan stav i postavljanje jasnih granica.
Budite uzor vašem djetetu i uvedite male jutarnje rituale u vašu svakodnevnicu – opustite se uz prve gutljaje kafe i započnite planiranje porodičnog dana! Obaveze ne moraju biti nešto negativno, sve što je potrebno su pozitivan stav i dobra organizacija!