Najslobodniji, najspontaniji i najkomunikativniji način izražavanja kod djece predstavlja crtež. Zastupljen je na svakom mjestu, u svako vrijeme, i predstavlja ljepotu, zadovoljstvo, igru i radost djetetovog izražavanja.
Sa crtežom dijete napreduje u rastu i razvoju, spoznaje i saznaje svijet oko sebe, razvija svijest o sebi, svom postojanju i svom neposrednom okruženju.
Crtež u psihologiji predstavlja dijagnostički postupak koji iziskuje veoma malo vremena, koji nailazi na dobar odziv kod djece i koji ne predstavlja nikakvo opterećenje za njega i ispitivača. U analizi i interpretaciji dječijeg crteža dolazi se do mnogih saznanja o razvoju djeteta, počev od toga da li njegov crtež odgovara uzrastu vršnjaka; ako ima odstupanja, na kom planu se najviše manifestuje. Od posebnog značaja su crteži ljudske figure, drveta i kuće. Na osnovu crteža ljudske figure može se izračunati djetetov koeficijent inteligencije (IQ), koji dosta odstupa od pravog testa za mjerenje inteligencije, ali se ipak može provjeriti da li dijete prati razvoj njegove uzrasne grupe. Može se dobiti i odgovor kako ono doživljava sebe u vremenu, prostoru i prema drugim ljudima. Kako je usvojilo tjelesnu šemu, što je osnov za razvoj logičkog mišljenja, pisanja, govora i jezika, kao i svih ostalih važnih faktora za njegov razvoj.
Osnova – kuća, drvo i figura
Crtež drveta otkriva mnoge aspekte ličnosti djeteta, posebno njegovo emocionalno stanje. Otkriva početne karakterne osobine kao i mnoštvo problema koji su ga zadesili.
Kuća uvijek predstavlja «porodicu» i njenu dinamiku, odnose među članovima porodice. Ona je djetetovo najveće uporište i ono ima potrebu da oko «bate ili seke» smjesti i ostale članove porodice. Na osnovu toga gdje dijete smjesti sebe na crtežu ili eventualno izostavlja, «crtež porodice» služi za bolje sagledavanje međusobnih odnosa između njenih članova.
Razlike između djevojčica i dječaka
Postoje razlike u crtanju, posebno ljudske figure, između dječaka i djevojčica. U svijetu, a i kod nas obavljena su mnoga istraživanja i analize o ovoj razlici.
Vrlo bitni aspekti crteža ljudske figure su i takozvani sadržajni i formalni (izgled) koji se sastoje od procjene sljedećih kategorija: smještaj i odnos srednje vertikalne linije, njen kvalitet, položaj figure, redoslijed crtanja figure, simetrika u odnosu na hartiju, tematski prikaz crteža ljudske figure i perspektiva crteža.
Prve žvrljotine
Djeca počinju da prave prve crte i žvrljotine u uzrastu od 15 – 16 mjeseci, a nekada i nešto kasnije. Kod onih sa razvijenom psihomotorikom dešava se da već u 11. ili 12. mjesecu počnu da žvrljaju po listu papira. Njihovi crteži se takođe mogu analizirati. Od dvije do dvije i po godine života, dijete već crta konture kuće, drveća, brata ili seke, tate ili mame. Mogu da razumiju i naloge šta treba da nacrtaju.
Mnoga djeca vole da crtaju životinje, kako u predškolskom tako i u kasnijem uzrastu. Karakteristično je da u predškolskom periodu u mnogim dječijim crtežima preovlađuju dinosaurusi, za koje djeca znaju nazive na latinskom, podjelu prema hrani i sva druga bitna obilježja. Te životinje za njih ne predstavljaju opasnost, «one su dobre», i mališani tako prave psihološke odbrambene mehanizme od spoljašnjeg okruženja koje doživljavaju kao «nasilno ili agresivno». Takva djeca su preosjetljiva, ne vole tuču, viku, dreku i slično.
Pritisak roditelja
Crtež otkriva sve aspekte djetetovog razvoja, od trenutka kada ono počinje da hvata olovku i da pravi prve crte, žvrljotine, krugove. Otkriva se kognitivni (spoznajni), grafomotorni i emocionalni rast i razvoj deteta. Roditelji najčešće čuvaju crteže svoje djece iz godine u godinu, i sa ponosom pokazuju familiji i prijateljima kako su njihova napredovala u crtanju.
Na žalost, ima i onih mama i tata koji kriju crteže njihove djece ili jedva imaju po koji, jer mališani odbijaju da crtaju, teško drže olovku, ili ne znaju skoro ništa da nacrtaju. Neki roditelji su skloni da vjeruju da će to vremenom «proći» a neki su već krenuli da rješavaju postojeće probleme.
U praksi se pokazalo, da ima roditelja koji «vrše pritisak na dijete kako treba da crta» . Postoji nekoliko «tipova» roditelja u svojstvu «savjetodavaca». Jedni stavljaju djetetu olovku u ruku i pokušavaju da njihovom šakom, vodeći djetetovu, izvedu oblike na hartiji, uporno objašnjavajući kako neki predmeti treba da izgledaju. Drugi objašnjavaju kako treba da se izvedu određeni oblici u okviru sadržaja crteža, brišu djetetu nacrtano i zahtjevaju da ih sluša i da napravi onako kako oni pričaju. Treći tip roditelja, sklanja dijete sa stolice, sjeda na njegovo mjesto i crta umjesto njega. Uz put im često prigovaraju kako nikada neće naučiti da crtaju kako treba. Takvi roditelji crtaju djeci i kasnije, u školi, pa čak i na fakultetu. Djeca koja često trpe takve zahtjeve, izgrađuju negativene stavove o sebi i vrlo često podbacuju u učenju u školi.
Razgovor o crtežu kao terapijski postupak
Pored utiska koji se, na osnovu njegovog crteža, stiče o ličnosti djeteta, kao i serije dijagnostičkih hipoteza do kojih se dolazi sistematskom analizom, postoji još jedan koristan način njegove upotrebe. Sa djetetom se, naime, kasnije razgovara o crtežu i to predstavlja dopunski analitički postupak. »Sadržaj” asocijacija (ono što za njega predstavlja nacrtano) može da pruži važne informacije o značaju pojedinih aspekata nacrtanih figura. Pored toga, razgovor se može voditi mnogo slobodnije. U takvim slučajevima figura može da posluži samo kao zaklon koji štiti dijete od suviše “opasnog” neposrednog eksponiranja ali mu istovremeno omogućava i da se rastereti imajući spremnu odstupnicu odnosno izgovor da nije “dobar crtač”. U mnogim slučajevima analiza dječijeg crteža sapliće se oko pitanja da li je crtež odraz djetetovog JA, idealnog JA, aspekta ličnosti koji je neprihvaćen od JA, i razne druge mogućnosti.
Jedan broj djece, vrlo brzo otkriva da crtež prikazuje njih ili neki stav koji ona cijene, dok je drugima potrebno vrijeme za otkrivanje te veze.