Koje greške najčešće prave roditelji pri odgajanju djece?
Kada roditelji sebi olakšavaju i smanjuju obaveze oko djeteta i rješavaju problem dosade svom djetetu, a da ne znaju da je dosada važan faktor razvoja.
Treba razumjeti roditelje koji imaju puno obaveza i onda gledaju da sebi malo olakšaju neke stvari, ali oni moraju da znaju da to može da ošteti razvoj djeteta.
Dešava se da roditelji guraju dijete u kolicima do druge, treće ili čak četvrte godine života. Kada ih pitamo zašto to rade, obično su odgovori “Lakše nam je” ili „Dijete tako voli“.
Takođe, roditelji po podne žele malo da se odmore. Došli su konačno kući poslije osmočasovnog radnog vremena, doveli dijete iz vrtića, a dijete im skače po glavi, po stolovima, stolicama. Hoće da ide u park ili na igralište. Onda nekako najlakše rješenje jeste uključititi TV, gdje dijete pronalazi nešto interesantno i što mu okupira pažnju.
Međutim, važno je da roditelji razumiju šta se djetetu dešava u glavi kada ima problem dosade.
Dosada je neprijatno stanje i dijete traži da mu roditelji pomognu. Prije 20 i više godina dijete je samo rješavalo problem dosade tako što ide na igralište ili u park, pronalazi vršnjake i igra se. Danas su tu roditelji koji pomažu djetetu da savlada problem dosade tako što ih animiraju, kupuju video-igrice ili igračke koje dijete poželi, ili mu organizuju pet različitih aktivnosti. Tako dijete nema vremena da zaviri u svoj svijet, da istražuje, da rješava problem dosade, a ono čak i ne zna šta znači riječ “dosada”.
Šta će dijete, koje ne zna da riješi dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Biće frustrirana osoba sa pragom tolerancije – nula. To dijete mora sve da dobije odmah i sad, neće moći da čeka.
To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u vaspitanju. Kada mu je dosadno, roditelji moraju da znaju da treba da ga puste. Pa neka možda i zaplače…
Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.
Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom, pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu. Oni treba da budu oslonac i njihov je zadatak je da pomognu djetetu da bude samostalno. Roditelj može da se igra sa djetetom neke igre, recimo šah ili lego kocke. U djetetu može da stvara ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.
Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti da li se dijete rodilo u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu, tako da može da pripremi dijete da preživi. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvata i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19.20 dijete to pamti cio život.
Rano djetinjstvo izuzetno je važno za kasniji uspjeh
Pretjerana zaštita je velika prepreka za razvoj djeteta.
Zašto je važno da se roditelji ne ponašaju tako?
Mi smo biološka bića i razvijamo se u interakciji sa prirodom i moramo da budemo izloženi okruženju. Dijete mora da trči, da preskače, možda i da padne i izguli koljena i laktove. To je zato što se dijete u tom procesu razvija i povezuje motoričke i misaone procese.
Generacije dvadesetog vijeka odrasle su uz, uglavnom, strožije režime vaspitanja, dok se današnji roditelji kritikuju da su prevše blagi. Šta je zlatna sredina?
Traženje granice prezaštićivanja i strogog vaspitanja je zapravo mudrost roditeljstva. Dijete mora da ima jasne granice koje postavljaju roditelji. Prirodno je da dijete pokušava da pređe preko te granice, ali granica je tu, pa ćemo lako vratiti dijete. Ukoliko roditelji ne postave granicu i dozvole djetetu da radi šta hoće, onda ulazimo u problem, jer dijete sebi ne može da odredi granicu. Ako ovo znamo, onda uz puno ljubavi i strpljenja nećemo da pogriješimo.
Opšta navika roditelja, čija djeca odrastaju uz pametne tehnologije, jeste da im daju telefon ili tablet u ruke kada nemaju vremena ili načina da ih animiraju. Kako savremena tehnologija utiče na razvoj djece?
Nove tehnologije su korisne, ali roditelji moraju da znaju da mogu biti štetne ako ih dijete puno koristi.
Štetnost je u tome što dijete gubi osjećaj vremena, pa može da igra i po 20-30 minuta, ima slučajeva da dijete igra igrice i po dva ili tri sata. Uz gubitak osjećaja za vrijeme i nedostatka dosade, dijete prima preko video-igrica stotine impulsa i svaki uspješno urađen zadatak u video-igrici ispunjava ga srećom. Onda nastavlja dalje sa igrom puno uzbuđenja i iščekivanja, pa opet pređe novi nivo i opet je srećno. To prelazi u naviku i niko više ne može da zamjeni video-igricu.
Tada roditelji pokušavaju da izvuku dijete iz tog začaranog kruga. Zato je važno da se u startu defnišu granice i da se drži tog dogovora.
Nasuprot ranijim istraživanjima, pojavila su se nova koja tvrde da za razvoj inteligencije nije važna samo genetika, već i okruženje djeteta.
Uz genetiku i okruženje, važna je ishrana trudne žene, kao i majke koja doji bebu.
Isto tako značajna je i hrana koju dajemo djetetu. Genetiku ne možemo da mjenjamo, ali zato okruženje i ishranu moramo da uvažavamo.
Poznato je da je formiranje mozga najintenzivnije tokom trudnoće i u prvim godinama života djeteta. Profesor Lajtman sa Harvarda čak i tvrdi da su ljudi fetusi do treće godine, jer mozak još nije završio razvoj.
Bolje je da o tome roditelji vode računa dok je dijete malo, jer se kasnije neke stvari ne mogu popraviti.
Funkcionalno znanje je važno za budućnost, jer već danas možemo da vidimo da puno zanimanja koja su među najtraženijima nisu ni postojala pore 10 godina. To znači da je priroritet svake države da razvija funkcionalno znanje i da učimo djecu da povezuju informacije koje su naučili, jer od toga zavisi i njihova budućnost.
Dijete već sa tri godine, kada nauči svoj jezik može da radi i neke kompleksnije stvari kroz igru, i tako aktivira neke misaone procese i sposobnosti koje mu ostaju cijeli život. Ako propusti taj period, onda neće da razvije biološke potencijale u punom obimu.
Gledajte da dijete bude spretno i okretno, pričajte mu odmalena priče, čitajte im knjige, provodite puno vremena u prirodi, neka hodaju bosi kad god to mogu, neka nauče neke vještine (da sade cvijeće, da šiju, da pecaju, da znaju da zakrpe gumu na biciklu) i postavljajte im pitanja za razmišljanje.