Važno je da roditelji prepoznaju svoje odgojne pogreške i ne ponavljaju ih. Jedna od najčešćih je premalo ili pretjerano hvaljenje djeteta. Važno ih je pohvaliti kad ostvare neki uspjeh, ali jednako tako treba ih pohvaliti i za trud koji su uložili i kad uspjeh izostane.
Ne postoje savršeni roditelji, kao ni savršen način odgoja, jer se roditeljstvo ne može naučiti, ono je vještina. Zamke u odgoju su brojne i ponekad roditelji, možda u najboljoj namjeri, griješe.
Nije dobro biti ni popustljiv ni strog, a na kraju i svako dijete je drugačije i zahtijeva individualno prilagođen način odgoja.
Kada govorimo o tipovima roditeljstva, poznati psiholog Bumrind (1967.) govori kako je važno posmatrati odgoj kroz dvije dimenzije – roditeljsku toplinu i roditeljski nadzor:
- Roditeljska toplina je izražavanje ljubavi i nježnosti kroz dodire, grljenje, poljupce, tople riječi i nježnosti.
- S druge strane, roditelji provode nadzor nad djetetom kroz djetetovo spontano ponašanje, gdje je, s kim je, unutrašnje doživljaje, emocije i misli. To je i takozvana neposredna kontrola.
Na temelju te dvije dimenzije, psiholozi su formirali četiri tipa ili odgojna stila roditeljstva: autoritaran, permisivan, zanemarujući i autoritativan odgojni stil.
1. Autoritaran – roditelj postavlja pravila i prekršaje kažnjava
Ukratko, autoritaran odgojni stil manifestuje se kroz strogog i hladnog roditelja, koji mnogo očekuje od djeteta i strogo ga nadzire, te djetetu ne daje dovoljno topline i podrške. Glavni odgojni cilj ovoga stila je učenje samokontrole i poslušnosti tako da roditelj postavlja pravila koja ne objašnjava, postavlja granice, a prekršaje kažnjava. Djeca takvih roditelja su sklona promjenama raspoloženja, povučena su, nevesela, bojažljiva, razdražljiva i nisu spontana.
2. Permisivan – previše popustljivosti
Suprotnost ovakvom pristupu odgoju je permisivan odgojni stil.
Ovdje je riječ o popustljivom stilu odgoja, gdje roditelj traži malo od djece i provodi slabu kontrolu, ali daje veliku toplinu i podršku. Roditelj zadovoljava sve djetetove želje i zahtjeve, ali djeca su nesigurna, ne snalaze se u granicama, impulsivna su i agresivna, te su često bezvoljna i depresivna.
3. Zanemarujući – zapuštanje, nema nadzora, ali ni podrške
Treći stil roditeljstva je zanemarujući, a ovdje je zapravo riječ o zapuštajućem odgoju. Roditelj koji ima ovakav odgojni stil postavlja male zahtjeve, nema nadzor nad djetetom, ali nema ni topline i podrške. Roditelj ili emocionalno odbacuje dijete ili nema vremena i ne želi se baviti djetetom.
Dijete koje je na ovakav način odgajano neprijateljski je raspoloženo prema roditeljima, pokazuje otpor, ne stiče društvene kompetencije i neuspješno je u školi.
4. Autoritativan – dosljedan, savjetnik, onaj koji pruža podršku
I na kraju, posljednji i najbolji stil roditeljstva je autoritativan stil odgoja.
Riječ je o demokratskom, dosljednom stilu. Roditelj postavlja velike zahtjeve, postavlja granice koje objašnjava i provodi nadzor, ali istovremeno daje veliku toplinu, prihvaćanje i podršku. Roditelj je ovdje više savjetnik nego nadzor. Glavni odgojni cilj autoritativnih roditelja je razviti u djeteta znatiželju, kreativnost, sreću, motivaciju i samostalnost. Djeca koja su na ovaj način odgajana su spontana, te slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje. Važno je napomenuti da samo topla i otvorena komunikacija između djeteta i roditelja potiče iskrenu djetetovu otvorenost što kasnije dovodi do kvalitetnog nadzora u adolescenciji. Usklađen odnos topline i podrške uz nadzor, i to nenametljiv, predstavlja najveću vještinu roditeljstva
Iako u praksi nije lako istovremeno uskladiti potreban stepen nadzora i dati dovoljno topline, iskustvo nam pokazuje kako je, uz dosljednost, upravo takav omjer nadzora i topline optimalan za dobar odnos s djetetom. Odnos povjerenja kako u ranom djetinjstvu, tako i u adolescenciji. Tako odgajana djeca imaju najveće šanse da izrastu u zdrave, odgovorne, zrele i sretne ljude.
Znači, nije dobro ni previše kritike, ali ni previše hvalospjeva.
Važno je da roditelji prepoznaju svoje odgojne greške i da ih ne ponavljaju. Jedna od najčešćih je premalo ili pretjerano hvaljenje djeteta. Važno ih je pohvaliti kada ostvare neki uspjeh, ali jednako tako treba ih pohvaliti i za trud koji su uložili i kad uspjeh izostane. Pretjerano kritikovanje i isticanje djetetovih grešaka može dovesti do toga da ono počne smatrati da skoro sve što radi – radi kako ne treba. Ali, isto tako i pretjerano hvaljenje djeteta, može dovesti do pretjeranog samopouzdanja djeteta, bez realne osnove. Što implicira, da i ovdje treba naći dobar omjer. Sve u svemu, roditeljstvo je veoma zahtjevan posao koji nije nimalo lak.
Najčešće pogreške koje roditelji rade:
- nepostavljanje granica
- prevelika popustljivost
- prestrog odgoj
- pretjerana briga
- nedostatak razgovora
- prevelika očekivanja
- upoređivanje sa drugim djetetom
- vikanje na dijete kad učini nešto loše