Stidljivost/povučenost
Stidljivost je usko povezana sa razvojem slike o sebi i samopouzdanjem kod djece. Stidljivost se smatra normalnom pojavom kada u periodu od 3 do 5 godina neka djeca imaju teškoće da sklapaju kontakt sa nepoznatim osobama, da se pozdrave ili da ulaze u zajedničke aktivnosti sa drugom djecom. Uz pomoć roditelja i ljudi u okruženju ova pojava se može prevazići kod većine djece. Međutim, ako je stidljivost izrazita i predstavlja dominantnu karakteristika ličnosti ona tada određuje socijalni život djeteta i porodice i funkcionisanje u svakodnevnim aktivnostima.
Zašto su neka djeca stidljivija od drugih?
Kao i ostale karakteristike socio-emocionalnog razvoja, i stidljivost se razvija pod uticajem različitih faktora od kojih su neki uslovljeni nasleđem, a drugi iskustvima i načinom komunikacije u okolini u kojoj dijete odrasta (porodica, vrtić, škola, vršnjaci i sl.). Tako, na primjer, dijete koje je po prirodi povučeno, roditelji često instinktivno nastoje da natjeraju da izađe iz „oklopa“ svoje stidljivosti i forsiraju ga na druženje, razne aktivnosti i iskustva. Iako iz najbolje namjere, roditelji na ovaj način samo dodatno podstiču i održavaju djetetovu stidljivost i socijalnu inhibiranost.
Izrazita stidljivost je vrlo često povezana sa anksioznošću i neuspjehom u postizanju akademskih ciljeva. Kod male djece ona je uvijek dio separacijske anksioznosti a kod djece školskog uzrasta straha od ocjene i neuspjeha u školi dok kod adolescenata je povezana sa socijalnim fobijama.
Stidljivost se obično razvija u predškolskom periodu kada dijete razvija sliku o sebi
Roditelji mogu imati veliku ulogu u razvijanju stidljivosti kod djeteta, a da toga nisu ni svjesni. Pretjerana očekivanja od djeteta, odgojni stil koji je orijentisan na kritiku i prosuđivanje umjesto na pohvalu i poučavanje značajno doprinose razvoju slike o sebi da dijete nije dovoljno dobro što određuje njegovu nesigurnost u novim situacijama i kontaktima sa novim osobama što su osnovne karakteristike stidljive djece.
Jedan od razloga stidljivosti je porodični način života u kojem dijete nema često priliku da kontaktira sa novim nepoznatim ljudima ili djecom nego se kontakt limitira na uvijek iste ljude i okruženje. Dijete na taj način nema priliku da vježba svoje komunikacijske i socijalne vještine. Pretjerana zaštićenost takođe podstiče razvoj nesigurnosti kod djeteta, procjenu neadekvatnosti, a stidljivost se pojavljuje kao dio procjene slike o sebi.
Kako bi pomogli svom djetetetu, roditelji treba da imaju na umu da se stidljivost ne može „izliječiti“, ali se može korigovati do mjere koja je neophodna za normalan i funkcionalan život.
Pokazati empatiju i razumevanje
Prvi korak u prevazilaženju neke neugodne emocije, pa tako i stida, jeste prepoznavanje i prihvatanje. Komentari poput ,,Nemaš čega da se stidiš” i ,,Ti si veliki dječak/djevojčica, prerastao/la si stidljivost”, direktno negiraju emociju i sugerišu djetetu da može da je isključi kao na ,,prekidač”. Umjesto toga, bilo bi bolje reći djetetu „Vidim da ti je neprijatno” ili „I ja sam se nekad stidila da govorim pred odjeljenjem”. Na ovaj način roditelji šalju djetetu poruku da prepoznaju emociju koju ono osjeća, prihvataju je i govore mu da je to u redu.
Izbjegavati etiketiranje djece kao “stidljive“
Etiketiranje djece kao stidljive podstiče ih da na svoju povučenost gledaju kao trajnu i nepopravljivu osobinu. To može dovesti do toga da tu ulogu dijete ispuni bez želje i napora da se promjeni. Kada se suoči sa nekom novom situacijom, dijete koje je usvojilo etiketu „stidljiv” može da pretpostavi: „Stidljiv/a sam, pa to ne mogu da učinim“. Umjesto da roditelji svoju djecu okarakterišu kao stidljivu, trebali bi samo da opišu njihovo ponašanje. Na primjer: ,,Njemu treba malo vremena da se navikne na novu situaciju” ili ,,Ona voli da razmisli prije odgovaranja”.
Djeca koja su izrazito stidljiva obično izbjegavaju direktan kontakt očima ili spuštaju pogled, izbjegavaju osnovne oblike komunikacije kao što je pozdrav, upoznavanje i sl. Pri kontaktu sa nepoznatim osobama drhte, crvene se, imaju tikovi, znoje im se dlanovi, zamuckuju iako nemaju problem sa govorom, imaju anksiozne strahove koji podsjećaju na socijalne fobije. Oni su vrlo pametna djeca koja rijetko ostvaruju velike uspjehe upravo zbog svoje pretjerane stidljivosti i anksioznosti.
Stidljivoj djeci se može pomoći psihoterapijom na način da osvijeste svoj problem, da smanje simptome anksioznosti i da koriguju sliku o sebi i razviju samopouzdanje.
Edukacija roditelja i promjene pristupa prema djetetu su važan dio terapijskog procesa u kojem se roditeljima pomaže da razumiju problem i pomognu djetetu da mijenja odnos prema sebi i drugima. Stidljivost ponekad predstavlja nasljednu osobinu ili stidljivi roditelji uče svoju djecu modelima ponašanja koja uključuje povlačenje, nesigurnost i izostanak borbe za svoju poziciju.
Djeca koja su ekstremno stidljiva možda trebaju profesionalnu pomoć. Terapeut koji bi pomogao djetetu ili odrasloj osobi, da se nađe najbolja strategija kako da upravljaju sa tjeskobom i biraju aktivnosti koje odgovaraju njihovom temperamentu.
Roditelji bi trebali pronaći ravnotežu i lagano učiti dijete da bude samostalnije. Roditelji moraju voditi računa da je djetetu udobno i paziti kad su dosegnuli limit. Koraci u osamostaljenju djeteta se moraju raditi lagano i postepeno. Cilj je dati djetetu punu podršku na putu da postane socijalno odgovorna osoba u situacijama koje su za dijete stresne. Ovakav način potpore spriječava rizik tjeskobe i depresije kasnijem životu.