Ne morate da dežurate satima jer dijete je sposobno da se samostalno igra. A i ako trenutno nije, biće!

Ako niste među onim malobrojnim srećnicima čija se djeca cijeli dan samostalno igraju, vjerovatno se pitate šta je ono što možete kao roditelj da uradite kako biste uradili najbolju stvar i za sebe i za dijete.

Odmah da razjasnimo: igra vašeg djeteta nije ujedno i vaša obaveza.

I odmah da dodamo da tu postoji nekoliko „ali“ koje ćete sigurno dobro razumjeti.

Naime, postoji nekoliko situacija u kojima ste djetetu potrebni u igri.

Zajednička igra djeteta i roditelja je uvijek lijep trenutak koji obezbjeđuje međusobnu povezanost, otvara nove aspekte upoznavanja, a nekad i istinske zabave za obje strane koje se igraju.

Pored toga, vaša uloga je važna kada je u pitanju davanje dodatnih ideja za igru. Tu treba biti pažljiv. Vaše je da povremeno uputite dijete u neke nove igre, da pokažete nešto što nije znalo, da inicirate neke aktivnosti koje su za dijete nove. I to je to. Ne morate da dežurate satima jer dijete je sposobno da se samostalno igra. A i ako trenutno nije, biće! Ako je dijete već veliko, možete da razgovarate sa njim o tome kako može da provede svoje slobodno vrijeme. To sve spada u davanje ideja i prijedloga.

To što djetetova igra nije vaša lična obaveza ne znači da treba da ga zapostavite ili isključite. Za djecu je dobro da sa roditeljima dijele svakodnevne poslove, da učestvuju u pripremanju obroka, pospremanju zajedničkog prostora, terase ili bašte jer se tako osećaju važnima. Iz tih aktivnosti čak mogu da dobiju neku svoju ideju za novu igru.

Međutim, vaše prisustvo u igri nije potrebno tokom cijelog dana. Roditelji često griješe u tome što se trude da u svakom trenutku zabavljaju dijete. Time djetetu šalju poruku da će uvijek biti prisutni i da neće dozvoliti da se dijete suoči sa dosadom. A priznaćete i sami, teško je ostati dosledan u tome, a na kraju krajeva, to nije ni ono što je djetetu potrebno. Djeca nekad znaju da budu uporna, da vas mole, da zaplaču ili da se ljute, jer vi baš u tom trenutku ne možete da se posvetite trkama autića ili dinosaurusima. Tada je važno da ne pokleknete jer će dijete početi da koristi bjes i plač kao oružje pri uslovljavanju da se uključite u njegovu igru. Sasvim je u redu da djetetu kažete: „Sada ne mogu sa tobom da se igram, ali moći ću kasnije.“ ; „Mogu da se igram malo, a onda moram da završim svoj posao.“ ili „Dok ovo ne završim, igraj se malo sam/-a, a onda ću doći.“ itd. Dijete će shvatiti vremenom da može samostalno da se igra. Usput ga ohrabrite i ubjedite da zaista to i može.

Djetetova potencijalna dosada može da rezultira vrijednim razvojnim napredovanjem na različitim aspektima. Ako pustite da se dijete dosađuje, ne činite ništa loše, već naprotiv, činite mu uslugu. Čak ćete posle nekoliko dana primjetiti da dijete:

Postaje nezavisno – Oslanja se na sebe, sopstvene sposobnosti i snage, nije mu strano da zatraži da nešto samostalno radi, manje traži vašu pomoć.

Razvija nova interesovanja – otkriva nove aktivnosti u kojima se dobro snalazi.

Razvija kreativnost – dolazi sa novim igrama ili potpuno novim idejama koje su nastale spajanjem nekoliko aktivnosti koje vama možda nisu ni pale na pamet.

Stiče samopouzdanje – primjećujete da je sigurnije u sebe, staloženije, da razvija ponos i da želi da se pohvali nečim što je uradilo, spoznalo ili postiglo

Lakše razumije da imate vaše vreme – zna samostalno da se zaigra kada mu kažete da trenutno ne možete da prekinete svoj posao ili nastavlja da se igra bez vas kada mu posle zajedničke igre kažete da morate da se vratite svojim obavezama (i to ga ne rastužuje).

Ima bolju koncentraciju – što češće se samostalno igra, uspjeva dublje da uđe u svoju aktivnost i da se prepusti, što je dobar pokazatelj da će moći da se fokusira i vrati na ono što radi uprkos prekidanju.

Bolje spava i jede – dijete koje se susrelo sa dosadom i ne plaši je se, lakše se umiruje uveče pred spavanje, ne plače i ne traži crtani film da bi normalno jelo ili da bi zaspalo.

Dosada je dakle, glavni motor-pokretač stvaranja i igre. Konstantno obezbjeđivanje stimulacije za dijete daje samo trenutne efekte, dok je za dugoročne efekte važan upravo taj „prazan hod“ kada je dijete prepušteno sebi. Ono se tada na svoj način pita: „Šta ću sada da radim“; „Šta mi se radi?“; „Kako mi se to radi?“; „Kako ću toga da se igram kad ne mogu napolje?“ i slično. Zato, ako se dijete požali da mu je dosadno, nema razloga da odmah nudite TV program ili Internet-sadržaje jer oni nisu ni približno zabavni, inspirativni i korisni koliko bi bila djetetova samostalno kreirana igra. Kroz crtane filmove i igrice dijete neće smanjiti svoju dosadu, samo će je kratkoročno potisnuti i na nju se navići, što svakako nije cilj.