Dječija pitanja ne bismo trebali ignorisati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja. Važna je navika postavljanja pitanja, onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja.
Zamislimo da su misli cigle, a uzročno-posljedične veze koje ih povezuju cement koji izbacuje mješalica pitanja. Zamislimo dijete koje poput marljivog projektanta i graditelja slaže te cigle jednu na drugu i povezuje ih logičkim vezama stvarajući oblik građevine ”svijeta oko sebe”.
Dijete stvara sliku svijeta; u rukama drži kist i slika ga na još praznome platnu svoje percepcije; svira po tipkama, prevrće po žicama i komponuje značenja koja u njemu nalazi; poput lingvista pojavama pridružuje objašnjenja, poput sociologa, tumači ponašanja i društvene prakse; poput filozofa, promišlja i daje smisao svemu na šta nailazi u svom graditeljskom pothvatu. Dijete polako, s revnošću mrava i predanošću pčele nepoznato pretvara u poznato.
Ono što pokreće cijeli taj proces izgradnje misaone građevine svijeta oko sebe su – pitanja. Kada naiđe na rupu u svome znanju, na kognitivnu neravnotežu, dijete se pita. Zašto? ,,Zašto je sada ovo tijesto tako mljackavo?” Pitanje će možda postaviti na glas, no puno češće postavlja ga u sebi i traga za odgovorom, za zakrpom za rupu znanja, težeći ponovno uspostaviti kognitivnu ravnotežu.
,,Aha, ima previše vode, a premalo brašna.” Kako? ,,Kako da bude manje mljackavo pa da ga mogu lakše mijesiti bez toga da mi se ovako dosadno lijepi po prstima? Ako je problem u previše vode, dodaću brašna.” Pitanja su pokretači misaone aktivnosti, nerazumijevanje neke pojave tjera dijete da je samo sebi objasni. Upravo zato trebamo poticati postavljanje pitanja i odgovarati na pitanja djece, koja su ponekad tako brojna.
Pitanja bez odgovora
Posebno je izazovna jedna grupa pitanja… to su pitanja bez odgovora. ”Zašto Sunce izlazi svaki dan? Zašto mi postojimo? A ko je prvi postojao? Kako izgleda ništa?” I tako u nedogled.
Gusjenica dječijih pitanja vezana uz smisao i svrhu egzistencije je beskonačna. Odrasli su već uglavnom odustali od traženja odgovora na nešto na šta odgovora nema, jer su naše ljudske mogućnosti ipak samo mogućnosti, imaju svoje domete i svoja ograničenja. Ali djeca se pitaju. Oni postavljaju ta naivna i značajna pitanja s čežnjom da daju temelje misaonoj građevini svijeta oko sebe, iz potrebe da označe početak svega i sebe u tome svemu. Jer ih učimo da sve ima svoj početak: dan, čovjek, rijeka, pjesma…
Djecu treba poticati da se pitaju
Dječija pitanja, pa i ove ”bezodgovorne fanatike”, ne bismo trebali ignorisati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja, kao mješalice za cement za povezivanje cigli. Zato ih treba poticati, dati im na značaju i sačuvati taj naivni dječiji poriv da se pitaju i da teže razumjeti. mama kći razgovor doručak
Važna je navika postavljanja pitanja. Onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja.
Pitanjima se potiče misaona aktivnost, zahvaljujući rupama u znanju i kognitivnoj neravnoteži na čijim krajevima dolazi upitnik, djeca misle. Analiziraju, upoređuju, zaključuju. Pitanje je formulisani problem, a problem, po svojoj prirodi, vapi za rješenjem.
Zahvaljujući navici postavljanja pitanja, stvari se ne uzimaju zdravo za gotovo. Preispituju se uvriježene prakse i konvencionalnosti, kao i ono što se smatra normalnim. Dovode se u pitanje norme, pravila, ideologije…, a pitanja su i neobično učinkovita kada je riječ o razgrađivanju standarda i klišeja. Pitanja su okidači kritičkog mišljenja i generatori kreativnosti.
Pitanja razvijaju postojeće ideje, teorije, definicije, rješenja… Pitajući se o tome šta je bolje, lakše, kvalitetnije, smislenije, pravednije, definišemo koncepte boljeg, lakšeg, kvalitetnijeg, smislenijeg i pravednijeg… i zatim, pitajući se kako postići to bolje, lakše, kvalitetnije… osmišljavamo načine i pronalazimo metode.
Aktivni kreatori vlastite budućnosti
Ako želimo djecu naučiti kako učiti, ako želimo da budu aktivni kreatori vlastite budućnosti, društveni kritičari kojima se ne može manipulisati, pametni potrošači, osviješteni korisnici medijskih sadržaja, autonomni subjekti, a ne heteronomni objekti, trebamo poticati njihov urođeni poriv za postavljanjem pitanja, stvaranjem slobodnog porodičnog i školskog okruženja koje pitanja dočekuje s dobrodošlicom. Mjerama aktivne politike promicanja i poticanja brojnih pitanja, potaknućemo cjelokupni razvoj djeteta usmjeravajući ga prema samostalnosti, originalnosti i aktivnosti.
Pitanja su možda i osnova ljudskosti. Ono što nas razlikuje od životinja, srž definicije humanoidnosti (u misaonom smislu) i njena granica. Pitamo se, odgovaramo, stvaramo kulturu, razvijamo znanost… a sve uvijek počinje pitanjem… (možda je pitanje taj nedokučivi početak). Prestanemo li se pitati, prestajemo biti ljudi (u misaonom smislu)… Šta je starije? Kokoš ili jaje?