Roditelji često misle da znaju sve o svojoj djeci i da njih “niko neće učiti” kako da nešto objasne svojoj djeci. Ali, iako su sukobi djece i roditelja česti, te su neizostavni dio odrastanja, ipak se mogu ublažiti, pa čak i izbjeći, uz normalan i odgovarajući dijalog.

Kada su sasvim mala, naša djeca su preslatka i dražesna. Sa oduševljenjem dočekamo prvo gugutanje, kad progovore “mama” ili “tata” poteku nam i suze radosnice, a ne kada nam po prvi put, na svoj nespretan način i uz čvrst zagrljaj, kažu da nas vole. Svaki roditelj će se složiti da nema ljepše emocije od ljubavi prema djeci.

S godinama odnos između djece i roditelja postaje sve složeniji. Nekadašnji bespomoćni gugutavci postaju malene, veće i velike osobe sa svojim “ja” koje sve teže podnose “roditeljsku torturu” zvanu – odgoj. S druge strane, i roditeljima glava sve teže ostaje hladna na njihovo prksono “ne!”, “neću!”, a posebno kada se prolome bijesni urlici dok ste u šetnji i slične emocionalne ucjene koje svakako izvode na javnom mjestu.

“Nikada me ne slušaš!” prigovor je koji često prelazi preko usana očajnih majki i očeva, ali i djeca ga sve češće upućuju roditeljima što su starija. Dobra komunikacija može pomoći “zaraćenim stranama” da razviju bolji i stabilniji odnos, međusobno poštovanje, razumijevanje, te da nauče slušati jedni druge. 

S tim ciljem psiholozi predlažu nekoliko jednostavnih pravila:

• Naučite djecu da slušaju – nježno ih dodirnite prije nego što im se počnete obraćati, pozovite ih po imenu.
   
• Govorite tihim glasom, čak i šapat ponekad natjera djecu na slušanje. Oni to vole.
   
• Gledajte ih u oči dok im govorite nešto važno kako biste znali jesu li vas razumjeli. Možete kleknuti pred njih ili sjesti kako biste im bili “ravnopravni”. 
   
• Vježbajte slušanje i govor – razgovarajte sa porodicom o onome šta gledate na televiziji, slušate na radiju, vidite u parku ili prodavnici. Razgovarajte što više, o svakoj temi, naravno i o vrtiću, školi, njihovim prijateljima… Ne propuštajte razgovor, neovisno o tome koliko ste umorni nakon posla.
   
• Poštujte djecu i obraćajte im se pristojno. Mnogi se roditelji izgube u “zafrkancijama”, ciničnim primjedbama ili nehotičnom omalovažavanju onoga šta je djeci važno. Razgovarajte sa njima kao što biste razgovarali sa svojim prijateljima. 
   
• Pohvalite ih za ono dobro što naprave, nemojte ih stalno kritikovati. Zamolite ih da vam pomognu dok se brinete o bebi, ako je imate, ili radite neke poslove u kojima mogu učestvovati. Uključujte ih što više da vam pomažu. 
   
• Pohvale podižu djeci samopouzdanje, a stalne kritike natjeraće ih da pomisle kako naprosto ni u čemu nisu dovoljno dobri. 
   
• Zapamtite: djeca nikada nisu previše stara da biste im rekli da ih volite. Ma koliko vam takav postupak djelovao patetično ili suvišno (ljubav se “podrazumijeva”) ipak im s vremena na vrijeme, spontano i iz srca, izrazite svoju ljubav. 
   
• Ako žele sa vama razgovarati jer imaju nekakav konkretan problem, ugasite televizor, radio, prekinite to što radite, dajte im svu svoju pažnju. Moraju znati da za njih i njihove probleme uvijek imate vremena. 

 
I za kraj, mali, jednostavan i koristan savjet koji je jedna psihijatrica u penziji, dala svojoj kćeri, obuzetoj brigom hoće li znati ispravno odgojiti dijete:
“Znaš, u moju ordinaciju nikada nije ušao niti jedan pacijent kojeg su voljeli previše.”
 
Volite svoju djecu, jer oni su ipak ono najvrednije u vašem životu. Sve što im govorite neka dolazi iz vašeg srca i nikako nećete pogriješiti.