Kada smo frustrirani, znamo biti bezobzirni i reći nešto što nismo trebali i kako nismo trebali. Kažemo li to odrasloj osobi, već ćemo to nekako riješiti. Kažemo li to djetetu, pogreška je daleko veća.

‘Slobodno reci šta misliš’ je, uopšteno, jako dobar savjet, ali možda nije najbolji kada je riječ o djeci, posebno mlađoj. Ne znači to da im (i ona nama) ne trebamo reći šta mislimo, naprotiv, ali prije toga ipak trebamo malo promisliti.

Stručnjaci za odgoj djece slažu se da postoje neke riječi, fraze i rečenice koje djeca ne bi trebala čuti, čak i ako su nam namjere najbolje. Evo na šta bismo trebali pripaziti, upozoravaju stručnjaci na portalu.

‘Ne’ i ostale izvedenice

Ne, nije riječ o tome da ‘ne’ treba izbaciti iz rječnika, nego o tome da ga treba čuvati za zaista opasne situacije – kad manje dijete zaviruje u utičnicu ili veće pita da li bi moglo probati gutljaj alkohola. Umjesto da cijeli dan samo govorimo šta ‘ne’ treba, bolje je reći djetetu šta zapravo želimo da napravi. Tako mu, umjesto ‘ne penji se na taj sto’, možemo reći ‘molim te, sjedni’.

Starijoj djeci je, takođe, draže kad im kažete šta bismo željeli od njih, iako niko ne garantuje da će to i napraviti. Svejedno, umjesto ‘ne bulji u taj kompjuter, zar ne bi trebala/trebao pročitati lektiru’, bolje je reći ‘kad dovršiš lektiru, vjerovatno će ti ostati vremena i za fejs’. Tinejdžeri ni to neće dočekati s veseljem, ali barem im niste rekli ‘ne’.

Hm… vidjećemo

Kada dijete nešto pita – a to je vrlo često – pokušajmo mu odgovoriti. Naravno da nije lako istovremeno telefonirati, prazniti mašinu za veš i kuhati, ali treba pokušati. Svaki je odgovor bolji nego ‘vidjećemo’. Prvo, njime djetetu šaljemo poruku da imamo važnijeg posla i, drugo, provociramo ga da i dalje postavlja isto pitanje. Na kraju ćemo, nakon 15 puta ponovljenog pitanja ‘može li drugarica u petak prespavati kod mene’, vjerovatno vrisnuti ‘ne’ iako možda nemamo ništa protiv.

Dakle, kada dijete nešto pita, a mi smo u “frci”, zamolimo ga za 10-minutnu odgodu ili mu recimo ‘da'/'ne’. Frazu ‘vidjećemo’ posebno ne treba koristiti kad već znamo da će odgovor biti ‘ne’. Svejedno je hoćemo li reći ‘ne’ odmah ili za pola sata, ništa se neće promijeniti, osim što će zapitkivanje prestati.

Najbolja/najbolji si na svijetu!

Jedno je pohvaliti dijete kada nešto dobro napravi – i to treba raditi – a posve drugo stalno mu govoriti da je najbolje. Najveća se zamka krije u tome da bi dijete moglo osjetiti pritisak i strah da neće ispuniti naša očekivanja. Zato stručnjaci savjetuju sljedeći pristup: budite određeni. Pohvalimo konkretan rad, naprimjer crtež, riječima: ‘Vrlo lijepo! Sigurno se ponosiš. Posebno mi se sviđa nasmijani oblak.’ Takve rečenice jačaju djetetovo samopouzdanje, a ne stvaraju pritisak.

Čekaj da ti mama/tata dođe

Kao djeca smo svi čuli tu prijetnju i nije nam bila omiljena. Ali, vremena su se promijenila. Danas znamo da je ne treba koristiti, kao ni uzrečice ‘nemoj to raditi, doći će policajac’ ili ‘reći ću te mami/tati’. Prva je opasna, druga smiješna. Djecu potičemo da ne tužakaju jedna druge, a onda ćemo mi njih tužakati! Tako drugom roditelju prebacujemo ono što sami ne možemo riješiti i dodjeljujemo mu ulogu ‘onog zločastog’.

Roditeljstvo je zajednička igra i kada su roditelji rastavljeni. Prijetiti djetetu onim drugim može stvoriti ozbiljne probleme.

Djetetova sreća kad uspije svladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije

Smiri se odmah!

To ima smisla reći kada čekamo liječnički pregled, vozimo se u prepunom autobusu ili kad se dijete tako uzruja da izgubi kontrolu nad sobom. U svakodnevnim situacijama dijete bi umjesto ‘smiri se’ moglo čuti ‘ideš mi na živce’, ‘šta ti je opet’ i slične izjave negativne konotacije koje poručuju da nam nije važno šta osjeća. Umjesto ‘smiri se’, savjetuju stručnjaci, na djetetov je nemir bolje utjecati pitanjem: ‘Šta te muči – možemo to riješiti.’ Iskazivanje emocija mnogo je bolje nego “trpljenje”, samo trebamo podučiti dijete kako se to radi.

Daj pusu teti

Da li biste vi poljubili nekoga samo zato što vam je neko to rekao? Teško. Zato to nemojte tražiti ni od djece. Poštujmo njihovo pravo na lični prostor i ličnu odluku. Prisiljavajući ih na grljenje i ljubljene s rođacima ili našim prijateljima zapravo poručujemo djetetu da nad tim nema kontrolu. To je vrlo opasna poruka, jer dijete odmalena mora shvatiti da može odbiti neželjeni zagrljaj i poljubac.

Ne kažem da sam ja u pravu, ali ti sigurno nisi

Ta je izjava besmislena kao i kada bismo rekli ‘ja sam u pravu i kada sam u krivu’. Njome pokušavamo reći da smo samo mi uvijek u pravu. A, to je nemoguće, i naša djeca to već znaju. Umjesto tvrdoglavljenja, bolje je priznati da smo pogriješili. Tako će i dijete shvatiti da nije loše priznati pogrešku i da je nemoguće uvijek biti u pravu.

Da to više nisam čula/čuo!

Djeca, posebno mlađa, znaju neprimjereno reagovati na ono što čuju i vide. Tako se može dogoditi da crvenokosu komšinicu s kovrčama proglase vješticom ili da, upirući prstom, neprikladno komentarišu osobu u invalidskim kolicima. Umjesto da ih ušutkavamo, pokušajmo saznati šta ih je nagnalo na izjave koje su neprihvatljive. Podijelimo sa njima svoje zablude, protumačimo im da ima ljudi koji su po nečemu drukčiji, ali nisu zato opasni i nikako ih ne treba ismijavati. Svaki je razgovor bolji od naredbe ‘šuti’!

Pusti, ja ću

Nije lako gledati kako se dijete muči s nečim i postaje ljutito kada mu to ne uspijeva. U početku je to možda pridruživanje gumba rupici na jakni, borba s pertlama, pokušaj da se sladoled donese do usta. Prirodno je pokušati pomoći djetetu, ali tom se porivu treba oduprijeti. Djetetova sreća kada uspije savladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije. I, što je još važnije, naučit će da se i samo može nositi sa naizgled nepremostivim preprekama. Izazovi se savladavaju samo kada se sa njima suočimo, a ne kada ih neko savladava umjesto nas.

Nemoj da se sad vratimo kući!

U filmovima je vraćanje s pola puta efektan detalj, posebno kada uključuje kočenje i okretanje nasred ceste. U stvarnom životu znači samo da smo izgubili kontrolu nad situacijom i da isprazno prijetimo. Iskreno, kada se dogodilo da se vratimo kući s pola puta na godišnji zato što dijete ne prestaje plakati ili se braća svađaju? Ne treba prijetiti onim što nećemo napraviti. Zapravo, uopšte ne treba prijetiti!

I uvijek imajte na umu da je roditeljstvo put pun zadataka, obaveza, uživanja i najvažnije, strpljenja!