Za roditelje, potpuno novi period u dječijem odrastanju znači odabir škole, upoznavanje sa nastavnicima, usvajanje novog rasporeda i novih pravila, ali i uključivanje u druge, vannastavne aktivnosti. Ponude su razne – školice jezika, časovi klavira, razne druge mogućnosti i sekcije ili sport. Svaku treba procjeniti pažljivo, izvagati njihove prednosti i mane, i odlučiti se za onu koja najviše doprinosi dječijem razvoju, na koju će se dijete najlakše prilagoditi i koja će, na duže staze, imati najplodonosniji učinak na djetetovo dalje odrastanje.
Sport
toliko omiljen među djecom zbog svoje fizičke, aktivne prirode koja im omogućava izgaranje suvišne energije, kao i priliku da što više vremena provedu na širini terena, okruženi velikim brojem vršnjaka, samo polovično može odgovoriti na potrebe djece. Dok atletske discipline hrane njihovo tijelo, pravilno ga razvijajući i jačajući, škola hrani njihov mozak, pružajući mu neophodne vježbe za dalje sticanje znanja i vještina. Zajedničkim snagama, školske i vannastavne, sportske i mentalne aktivnosti ostvaruju jedinstvo kognitivnog i socio-emocionalnog vaspitanja. Dok jedno utiče na drugo, učionica te druge mentalne aktivnosti i sportski teren zajedno njeguju dječiji takmičarski duh i održavaju ga zdravim.
Iako dječije sklonosti ka stalnom međusobnom nadmetanju kod nekih roditelja nailaze na brigu a kod drugih na podršku, takmičarski duh, ukoliko je umjeren i kontrolisan od strane odraslih, djetetu može donijeti više dobra nego zla. Istraživanja ukazuju na različite načine na koje djeca reaguju na takmičarsku atmosferu, uvijek u zavisnosti od temperamenta, talenta i uzrasta. Poznato je, takođe, da takmičarska nastrojenost nije urođena, već stečena karakteristika. Kod najvećeg broja djece ona se ne javlja do pete godine života, i prouzrokuje probleme u adaptaciji na socijalno okruženje do osme ili devete godine, kada se dijete konačno prilagođava na rad u grupi i uči da prihvati poraz.
Razlike u temperamentu
Sa razlikom u temperamentu dolaze i razlike u prilagođavanju na takmičarske situacije. Neka će djeca pod pritiskom trijumfovati, dok će se neka povući. Na roditeljima je, kao i na učiteljima, da dječije individualne mogućnosti procenjuju, tako npr. na prirodno takmičarski nastrojeno dijete ne treba vršiti dodatan pritisak. Sa druge strane, buđenje ovog duha kroz ohrabrivanje introvertne djece da pokažu svoje potencijale svakako je djelotvorno. Dječije takmičenje je velika odgovornost, kako za roditelje djece-pobjednika, tako i za roditelje djece koja gube. Kakva god sportska ili mentalna disciplina bila u pitanju, ishodi takmičenja su uvijek jasni, i pobjednik je uvijek jedan. Pobjeđivanje, kao i gubljenje, mora biti pažljivo propraćeno od strane odraslih, od kojih, na kraju, i zavisi na koji će se način dijete nositi sa svojim postignućem. Na taj način, takmičenje postaje vaspitno sredstvo, povod za donošenje pouke i sticanje iskustva. Usmjereno na pravi način, ono razvija sposobnost brzog donošenja odluka, samokontrole, discipline i sazrijevanja.
Razvijanje takmičarskog duha
Kod djece je jedan od najdelikatnijih poduhvata u vaspitno-obrazovnom procesu. Nesumnjivo, on ima svoje prednosti i omogućava djeci da kroz iskustvo nauče kako da se nose sa velikim životnim iskušenjima i razumiju dinamiku između trijumfa i poraza. Kroz takmičenje, djeca nadrastaju svoje sposobnosti, usvajaju vještine i razvijaju kogniciju i koordinaciju. Na taj način, takmičenje podstiče rast i motiviše dijete da napreduje i postigne cilj. Dijete kroz nadmetanje prepoznaje svoje mogućnosti i ograničenja, i dobija podstrek da ih unapređuje. Kroz planiranje, ono uči o realnim i nerealnim ciljevima, čime razvija sposobnost samoprocjenjivanja i analiziranja okoline. Ako gubi, dijete usmjeravano poukama odraslih spoznaje poraz i načine na koje se on prevazilazi. Uz to, ono doznaje pravila igre i njihovu važnost, oslobađa se pred auditorijumom i, konačno, uči kako da sarađuje sa drugima na putu ka kolektivnom cilju.
Pretjerano kompetitivno ponašanje može dodatno nauditi djetetu ukoliko dovede do fizičkih povreda ili psihičkih trauma, ukoliko je dijete pod stalnim pritiskom da pobjedi po svaku cijenu, ukoliko ono, usput, potkopava dječije samopouzdanje i osjećaj vrijednosti, ili, sa druge strane, kod djeteta umanjuje empatiju i brigu za saigrače ili suparnike.
Socijalizacija
Od pete od dvanaeste godine, kada se dijete prilagođava novim, organizovanim aktivnostima, ono usvaja odgovornost i raste kao društveno biće, razvijajući se dalje na socio-emocionalnom planu. U ovom periodu dijete je spremno na napredovanje kroz takmičarsku atmosferu. Do tada, ono prevazilazi svoju narcističku fazu, ili kod neke djece, fazu introvertnosti, i stiče strpljenje i razumijevanje bitno za rad u grupi.
Zbog tako specifične psihiološke slike na ovom uzrastu, roditelji se podstiču da djecu upoznaju sa vannastavnim aktivnostima uporedo sa školskim aktivnostima. Individualno takmičenje, razvijeno vaspitanjem u porodici, a kasnije i vaspitanjem u drugim aktivnostima djeteta, kroz pohvale, ocjene i medalje pozitivna je pojava jedino ako ne pređe granicu empatije, kada se takmičari služe svim, pa čak i nedozvoljenim sredstvima. Granica empatije, ipak, kao i sportsko ponašanje, usvajaju se od samog početka, u sigurnosti porodice.
Ma koliko promišljeni kao roditelji bili, instinkti vas često navode da djecu krijete od neuspjeha, želeći da ga upoznaju što kasnije. Negativne posljedice koje pretjerana pažnja i prezaštićenost mogu prouzrokovati sasvim su jasne. Sa otvaranjem ka društvu dijete treba i mora biti upoznato sa dvije strane medalje. Poznavanje postignutih rezultata je veliki podsticaj, isto kao što su uspjeh i neuspjeh značajni činioci daljeg napredovanja. Uopšteno rečeno, prevashodno je uspjeh taj koji motiviše na dalji rad i trud; on kod djece izaziva unutrašnju potrebu za postizanjem novih uspjeha i stvara pozitivan stav prema procesu takmičenja uopšte. Neuspjeh, sa druge strane, može biti velika smetnja u napredovanju i na kraju prouzrokovati poremećaje u ponašanju. I jedno i drugo, svakako, ima svoje prednosti i mane.
Postepeno, kroz porodična takmičenja, koja su prilika za postepeno uvježbavanje i razvijanje psihičkih i intelektualnih spretnosti, dijete će shvatiti da gubljenje igre ne znači gubljenje sposobnosti i samopouzdanja. Od roditelja i učitelja dijete treba da nauči osnove poštene igre, kao i sportskog ponašanja, važnost ulaganja napora u cilj i, na kraju, dostojanstvenog pobjeđivanja i gubljenja.
Spoznaju uspjeha i neuspjeha dijete
treba da iskusi i kroz individualne i kroz društvene igre. Vaspitna odgovornost, ona koja se prečesto zanemaruje, jeste da se pravila igre postave objektivno i za sve, ne dopuštajući djeci da ih zaobilaze zbog svojih godina. Sportsko ponašanje uvijek podrazumijeva podršku i ohrabrenje; ono što metodika preporučuje učiteljima i roditeljima je djelotvorno sredstvo vaspitanja i u porodici i na terenu. Podsticajno „možeš“ umjesto imperativnog „moraš“ čini čuda u dječijoj psihologiji, opominjući djecu da u sebi samima pronađu motivaciju za uspjeh, jer ona kod svakoga postoji. I posebno, olakšajte svojoj djeci upoznavanje svijeta i pronalaženja svog mjesta u njemu tako što ćete izbjegavati besmislena poređenja, sa drugom djecom. Svako je dobar u nečemu i niko nije dobar baš u svemu, iako možda tako izgleda. Za sve vrijedne stvari u životu potrebno je uložiti puno truda, a najteži protivnik smo najčešće sami sebi. Uživajte u odrastanju vaše djece!
