Poput djece s poremećajem pažnje, visoko senzitivnoj djeci se često dešava da im nešto lako skrene misli zato što primjećuju mnogo detalja…

Odnos između senzitivnosti i poremećaja nedostatka pažnje (engl. ADD – attention deficit disorder, prim. prev).

Naizgled, postoji neka veza, dok neki stručnjaci smatraju da je kod mnoge senzitivne djece pogrešno uspostavljena dijagnoza poremećaja pažnje. Moguće je i da visoko senzitivna deca imaju pomenuti problem. Ali, te dvije stvari uopšte nisu iste i, na neki način su, zapravo, suprotne. Na primjer, kod većine visoko senzitivne djece primjećen je veći dotok krvi u desnu stranu mozga, dok je kod djece s poremećajem koncentracije suprotno – povećan je dotok krvi u lijevu stranu. Djeca koja imaju problema sa fokusiranjem vjerovatno imaju veoma aktivan sistem slobodno kreni (engl. go-for-it) i relativno neaktivan sistem stani i provjeri (engl. pause-to-check).

Zbog čega onda ljudi mješaju ove dvije pojave?

Poput djece s poremećajem pažnje, visoko senzitivnoj djeci se često dešava da im nešto lako skrene misli zato što primjećuju mnogo detalja (mada, kada su veoma zadubljeni u misli, opažaju vrlo malo). Prvi slučaj se, upravo, i naziva poremećajem zato što ukazuje na opšti nedostatak adekvatnih „egzekutivnih funkcija” kao što je donošenje odluka, fokusiranje i razmišljanje o posljedicama. Visoko senzitivna djeca su obično dobra u svemu ovome, bar kada se nalaze u prijatnom, poznatom okruženju. Ma koji da je razlog (uzrok je nepoznat), djeci s poremećajem pažnje veoma je teško da nauče da postavljaju prioritete, da se ponovo usredsrede na ono što su radili nakon što im jednom odluta pogled, ili, na primjer, da budu svjesni kako se nastavnik na času ne obraća njima lično.

Visoko senzitivna djeca, bar na neko vreme, uglavnom mogu da se isključe iz spoljašnjeg svijeta kada žele ili kada moraju. Međutim, za to je potrebna mentalna energija. Još jedan razlog što visoko senzitivnom djetetu može biti pogrešno uspostavljena dijagnoza poremećaja pažnje pojavljuje se ukoliko ga mnogo stvari sprječava da se usredsredi ili ako to traje duže. Ako je dijete emocionalno uzrujano i samim tim već iznutra prima previše stimulacija, pa može biti prilično uzdrmano usljed spoljašnjih uticaja i ponašati se kao da je uznemireno ili „euforično.” Može se umoriti usred dugog, bučnog školskog dana zato što mu je, više nego ostaloj deci, potreban veći napor da se koncentriše. Takođe, ako se plaši da će se u određenoj situaciji pokazati lošije zato što je pretjerano uzbuđeno ili prima previše informacija – na primjer, za vrijeme važnog ispita – često biva previše uznemireno i, shodno tome, zapaža neke detalje koje bi inače zanemarilo.

Među stručnjacima koji proučavaju ljudski karakter, vodi se ozbiljna polemika oko toga da li je u većini slučajeva poremećaja koncentracije jednostavno riječ o normalnoj varijaciji u karakteru, koja se, kao i kod senzitivnosti, pogrešno tumači.

Spektar autističnih poremećaja

Roditelji ili pedijatar obično rano primjete ukoliko dijete ima ozbiljan problem. To, naravno, zavisi od dostupne zdravstvene njege budući da se problemi djece iz slojeva sa nižim primanjima ne prepoznaju tako brzo. A često je upravo rano otkrivanje od ključnog značaja za liječenje.

Stepen spektra autističnih poremećaja izuzetno je važan. Neke osobe sa ovim poremećajem mogu pokazivati pomalo neuobičajeno društveno ophođenje i imati neka neobična interesovanja. Gotovo polovina osoba sa visoko funkcionalnim spektrom autizma natprosječno su inteligentne. Iskreno govoreći, ako niste sigurni da li ponašanje vašeg djeteta ukazuje na visoku senzitivnost ili na spektar autističnih poremećaja, vjerovatno je reč o tome da će vam dijete biti visoko funkiconalno ukoliko se i u najmanjoj mjeri nalazi u spektru autističnih poremećaja. Dijete sa spektrom autizma, takođe, može biti i visoko senzitivno. Ipak, istraživanje jasno kaže da čak ni visoka funkcionalnost nije isto što i visoka emocionalna preosjetljivost. Pored razlika u strukturi mozga, visoka senzibilnost utvrđena je kod oko dvadeset odsto djece; spektar autističnih poremećaja pogađa od dva do četiri djeteta na deset hiljada. Uzimajući u obzir ove podatke, visoka senzitivnost smatra se normalnom varijacijom.

Međutim, i visoka senzitivnost i visoka funkcionalnost kod autističnog spektra predstavljaju primjer „neurodiverziteta.” To znači da nisu tipični i da, čak i ako obje grupe ne funkcionišu isto kao ostale, svakako ne žele da ih smatraju hendikepiranim. Tačno je da se visoka senzitivnost javlja kao normalna strategija preživljavanja kod preko stotinu vrsta, i uvijek kod izrazite manjine; ali, oni sa visoko funkcionalnim spektrom autizma u nekim okruženjima, takođe, nose „strategiju opstanka“, tako što ponekad nadmašuju „neautistične.” I oni poseduju vlastito vjerodostojno životno iskustvo.

Neurodiverzitet se može posmatrati i iz drugog ugla, po kome je svačiji mozak različit poput otisaka prstiju. Ovdje se usredsređujemo na jednu važnu karakternu crtu, ali svi mi nasljeđujemo mnogobrojne osobine, što se odnosi i na visoko senzitivnu djecu. Svakako, neke osobine su korisnije od drugih.

Ako ste u nedoumici, posjetite tim stručnjaka koji će procjeniti vaše dijete. Potreban vam je tim stručnjaka jer pedijatri posmatraju uglavnom samo fizičke simptome ili rješenja. Psihijatar će tragati za mentalnim poremećajima, koji se mogu riješiti lekovima. Psiholog će želiti da vas nauči novim načinima ponašanja, ali može zanemariti fizičke probleme. Radni terapeut će se usredsrediti na senzomotorne probleme i rješenja; logoped će se baviti verbalnim sposobnostima; socijalni radnik će se baviti porodicom, školom i okruženjem. Udruženi, mogu postići sjajne rezultate. Može se desiti da u svakoj oblasti postoji problem kome treba posvetiti dužnu pažnju.

Detaljne pretrage mogu trajati nekoliko nedjelja, a ne nekoliko sati. Tim ljekara koji procjenjuje vaše dijete trebalo bi da traži izvještaje od vas, djetetovih vaspitača i nastavnika, kao i od ostalih stručnjaka koji su prethodno imali prilike da pogledaju vaše dijete. Uzeće porodičnu anamnezu, a neko bi trebalo da osmotri vaše dijete i, ako je moguće, i dijete i vas zajedno. Prije svega, trebalo bi da karakter posmatraju kao dio cjelokupne slike i da pokažu kako su stručni za ovu oblast.

Konačno, tokom i poslije evaluacije, ljekari bi trebalo da vam pružaju podršku i da vas ohrabruju. Trebalo bi da im možete vjerovati i poštovati ih; oni će izvršiti ogroman uticaj na život vašeg djeteta. Ukoliko sumnjate u nečije mišljenje, potražite mišljenje još nekoga iz ove oblasti. Ljekari kod kojih odete trebalo bi i sami da vam to predlože. Nemojte ništa prihvatati naprečac osim ako za to ne postoji valjan razlog.

I zapamtite, visoko senzitivna djeca su normalna djeca, koja su većinom opuštena i otvorena prema onima koje poznaju dobro. Znaju da slušaju i da se izražavaju vrlo dobro. Kad su pod stresom, privremeno su nesposobna da funkcionišu normalno jer su, vjerovatno, veoma uzrujana. Ali, vi ih znate i kad se dobro osjećaju, kada su druželjubiva, radoznala i zadovoljna sobom.

Da li treba da tražite „lijek” za senzitivnost svog djeteta? Ne. Na karakternim crtama se može raditi u smislu da dijete može naučiti da se uklopi u datu sredinu, a roditelji mogu da nauče kako da mu pomognu u tome. Ako pokušavate da senzitivnost izlječite, uklonite ili sakrijete, najverovatnije ćete stvoriti još veće probleme. Osjetljivi mladići i muškarci u našem društvu često osjećaju kako moraju da kriju svoje emocije, i to ih obično skupo košta. Varijacije u naravi predstavljaju „začin života” – i, možda, najveću nadu za preživljavanje vrste.